ŠTA IMATE DA IZGUBITE AKO SADA PROGOVORITE?

Imale smo priliku da pogledamo predstavu „Ko je ubio Dženis Džoplin?“ koja je nastala u koprodukciji Omladinskog saveza udruženja “Novi Sad omladinska prestonica Evrope – OPENS” i  Srpskog narodnog pozorišta. Tematika predstave govori o snažnoj priči koja prateći život pevačice, ukazuje na ozbiljne posledice diskriminacije kom su žene izložene tokom čitavog svog života.

Detaljima iz Dženisinog detinjstva u malom američkom gradiću ilustruju se složeni sistem ukalupljivanja u rodne uloge i različite tehnike vršenja pritiska da se devojke i žene drže u svojim „rodnim kutijama“. Vidimo da je vršnjaci u školi ismevaju zbog izgleda i da joj roditelji nameću tradicionalne uloge u koje ona ne želi da se uklopi.

Prateći scene iz ličnog života Dženis Džoplin, veze sa muškarcima koji su je na različite načine povređivali i napuštali, veze sa ženama koje tadašnje društvo u potpunosti odbacuje i osuđuje, vidimo posledice mita o romantičnoj ljubavi, o predstavi da žena ne može biti cela bez muškarca. U predstavi, Dženis kroz svoj kratak život prolazi sa stalnim osećajem neadekvatnosti i nepripadanja  zbog neuklapanja u uloge poslušne devojčice, majke i supruge koje joj predodređuje tadašnje (a još uvek i sadašnje) društvo. Osećaj krivice zbog toga što je drugačija, što ne može da ispuni očekivanja roditelja, i da je bolje da onda nestane, da je nema, provejava kroz ceo prikaz njenog života i povezuje se sa autodestruktivnim ponašanjem kroz zloupotrebu droge i alkohola.

S druge strane, ovo je priča o hrabrosti da se bude „glasna i teška“ devojčica, mlada žena koja pokazuje srednji prst malom gradiću u kom je rođena i sama kreće da ostvari san kroz ono što najviše želi da radi, a to je da peva. Iako su mnogi smatrali da nema niti odgovarajući fizički izgled, niti peva odgovarajuću vrstu muzike, Dženis je bila među prvim ženama, ako ne i prva žena, koja je postala „rockstar“.

Na tom putu ka vrhu, vidimo na koje sve načine je bila sputavana patrijarhalnim obrascima i čak kada deluje da je ostvarila sve što želi, Dženis se nada da drugi, njena prodica pre svega, neće osuđivati zbog toga što nije ispunila očekivanja koja su za nju imali.

„Šta imate da izgubite ako sada progovorite? Ništa. A šta ako nastavite da ćutite? Izgubićete sebe“. Ovako otprilike zvuči jedna od rečenica koju Dženis u predstavi izgovara. Kao da poručuje da tišina nikome ne čini dobro, da treba govoriti, vikati, vrištati, sve dok se ne čuju potrebe i poštuje sloboda svih onih koji su manje vidljivi.

Dženisino pokazivanje srednjeg prsta je dobra poruka otpora prema patrijarhatu, podsticanje na nepristajanje da se bude tiha, mala devojčica i da se stalno suprostavljamo nepravdi i kontroli koja nam se sistematski čini.

Predstava počinje i završava se tamom, što nas je podsetilo na senku iz koje se žene i dalje bore da izađu.

 

Tekst napisale: Marina Ileš i Dijana Malbaša – aktivistkinje Autonomnog ženskog centra iz Beograda

Povezani članci:

ЈАВНИ ПОЗИВ ЗА ЈЕДИНИЦЕ ЛОКАЛНЕ САМОУПРАВЕ, ГРАДСКЕ ОПШТИНЕ И ГРАДОВЕ ЗА ПОДНОШЕЊЕ ПРИЈАВЕ ЗА ПОДРШКУ У ПРОЦЕСУ УСПОСТАВЉАЊА ОМЛАДИНСКИХ ПРОСТОРА

Програм  „Трансформација омладинске политике” Омладинског савеза удружења ОПЕНС фокусира се на заговарање за и успостављање омладинских простора у Србији. Пошавши од чињенице да су улагања у просторе и програме за младе

Opširnije »