REČ JE MAČ, REČ JE MOĆ

Često i ne shvatamo koliko povređujemo druge ljude rečima koje izgovaramo. Živimo u brzom vremenu, gde su svi u stalnoj žurbi, u kom trčimo do našeg odredišta, usput radeći sve što nismo stigli do kuće, kako ne bismo zakasnili. U toj konstantnoj žurbi, izgubili smo lepe ljudske navike, otuđili se i postali brzopleti. Zbog toga, postali smo previše sebični, počeli smo da se ponašamo bahato i drsko. Baš zbog te brzopletosti, rečima povređujemo ljude do kojih nam je najviše stalo jer ne stanemo i ne razmislimo o tome koliko uticaja naša reč ima na nekoga.

Infuenseri su osobe koje, u današnje vreme, imaju jak uticaj na mlade. Jedna njihova izjava može uticati na hiljade života mladih. Uzimajući u obzir uticaj koji imaju na mlađe generacije, trebalo bi da se ponašaju shodno tome. Nažalost, u većini slučajeva nije tako, jer ukoliko su slava, novac i uspeh ono što žele, način na koji se dolazi do toga više nije važan. Samim time, koriste se negativnim sredstvima kako bi do istih ciljeva i došli. Po mom mišljenju, influenseri imaju dužnost da prikazuju istinite priče, lična iskustva, vrline i veštine koje bi koristile omladini, promovisale zdrav život, moralnost, podizale svest o jednakosti i ravnopravnosti i o zagađenju životne sredine. I to sve ne zbog ličnog uspeha i profita, već u kontekstu pomoći. Ipak, realnost je takva da je sadržaj koji isporučuju najčešće u obliku podbadanja, omalovažavanja, vređanja, „distrekova“ i drama tolikih razmera da završavaju u lokalnim vestima i TV emisijama – sve zarad slave.

Srećom, nije sve tako crno. Naravno da ima izuzetaka i dobrih influensera, ali zbog sve buke, lošeg ponašanja i ugleda druge strane, oni ne mogu da dođu do izražaja.

Mladima je pomoću interneta sadržaj svih tipova postao pristupačan i nažalost, roditelji nisu upućeni u to kakav tip sadržaja njihova deca gledaju, niti kako se ponašaju na internetu. Sve što se dešava na internetu ima ogroman uticaj na decu. Postala su surovija i nemilosrdnija, a loš uticaj influensera upošte nije od pomoći.

Komentari koje pretežno pišu deca na internetu su do te mere grubi i surovi, da osobe kojima su namenjeni budu emotivno i psihički povređene, pa ih tako dovode poslednjih granica izdržljivoti. Većina dece koja pišu te komentare u početku i ne shvataju da vrše vid digitalnog nasilja jer to vide kao način da se pokažu u društvu. Osobe kojima se pišu komentare te vrste mogu da se izbore sa tim sami ili sa nekim bliskim, ali šta je sa osobama koji to ne uspeju? Šta ako su komentari previše surovi? Uvek mogu da se obrate psihologu, zar ne? Da ali i ne, živimo u vremenu punom predrasuda nametnutim od strane društva tako da i ukoliko žele da se obrate stručnom licu za pomoć, ne znaju kome i gde. Psihološka podrška je zbog svih tih predrasuda i priča postala tabu tema koliko i za mlade toliko i za druge osobe. Koliko mladih zna kome i gde moze da se obrati za pomoć? Zbog čega je postala sramota pričati o svojim problemima i zašto je opcija da se ćuti i trpi maltretiranje koje neće stati umesto da se potraži pomoć?

 

Autor teksta: Radovan Prodanović

Povezani članci:

ЈАВНИ ПОЗИВ ЗА ЈЕДИНИЦЕ ЛОКАЛНЕ САМОУПРАВЕ, ГРАДСКЕ ОПШТИНЕ И ГРАДОВЕ ЗА ПОДНОШЕЊЕ ПРИЈАВЕ ЗА ПОДРШКУ У ПРОЦЕСУ УСПОСТАВЉАЊА ОМЛАДИНСКИХ ПРОСТОРА

Програм  „Трансформација омладинске политике” Омладинског савеза удружења ОПЕНС фокусира се на заговарање за и успостављање омладинских простора у Србији. Пошавши од чињенице да су улагања у просторе и програме за младе

Opširnije »